Ana Šparović je trenerica za fleksibilnost i mobilnost, poboljšanje posture, otklanjanjem deformiteta, jačanje celog tela i a obučava svoje polaznike kako pravilno da dišu i izvode vežbe. Kako kaže, sad kad ima 30 godina zna “u po dana i noći znam koliko imam godina :D”. Sportom je počela da se bavi od petog razreda osnovne škole, kada ju je profesorka fizičkog prepoznala kao talenat za atletiku. Ipak još kao mlađa se stalno igrala sa društvom ispred zgrade, trčala, preskakala lastiš (za koji smatra “da bi trebalo da bude deo odrastanja svakog deteta, neverovatan je za razvoj koordinacije”), igrala se loptom i sl. Promenila je mnogo sportova, od atletike, preko odbojke, košarke, folklora koji oožava, do veslanja, trčanja i pole dance-a. Već tri i po godine se bavi pokretom, rastezanjem, učenjem o svom telu kroz različite vežbe balansa, izdržaja, snage, pokretljivosti i gipkosti. Kako je sport uticao na tvoj život? Rekla bih da dolazim iz porodice u kojoj je sport veoma bitna stavka i normalno mi je bilo da se kroz život pronalazim/pronađem u nekom sportu. Tata je sportski novinar, brat profesionalni košarkaš, mama se kao mlađa bavila sportom, a ni na TV ekranu nije moglo da se zaobiđe gledanje fudbala, košarke, odbojke, a kasnije i tenisa. Ono što sa sobom sport nosi, da naučimo da gubimo, da stalno pomeramo granice, budemo disciplinovani, odgovorni, da smo fer plej igrači uvek i prema svima, da se u pobedama ne uzdižemo previsoko, me je oblikovalo u ono što danas jesam. Smatram da sam zbog sportskog duha i večite borbe s vetrenjačama, kada je ženski sport u pitanju, naučila da ne odustajem na svaku prepreku koja mi se nađe na putu. Šta je za tebe pokret? Ako bi trebalo da izaberem jednu reč, to bi bila – sloboda. Mogućnost da se nesmetano krećem u prostoru i vremenu, bez bola, svesna okoline i sopstva, a da mi to ne nanosi psihičko i fizičko opterećenje. To je za mene pokret, i tome težim. Želim da budem i da se krećem kao voda. Zašto veslanje, pa pole dance, i šta je bilo u medjuvremenu? Tražila sam se. Veslanje su došli da nam pokažu u 7. razredu osnovne škole. Mnogo se više devojaka odazvala pozivu, iako im to nije bio cilj. Želeli su dečake. Dugo se u klubu provlačilo da veslanje nije ženski sport, a meni se baš dopalo. Tamo sam pronašla sigurno mesto u trenucima kada se porodica raspadala. Na veslanju smo svi bili kao porodica, i to me je kasnije kroz život vodilo. Bila sam u klubovima gde sam se osećala kao deo porodice, društva, gde sam prihvaćena. Lep osećaj :)) Manje lepa strana svega toga bila je politika kluba koja je u to vreme smatrala da veslanje nije ženski sport i da najviše što možemo da “dobacimo” jeste da budemo rekreativci. Imala sam veliku želju da se dokažem i da pokažem da greše, pa sam često sa tim polutreninzima na nekim takmičenjima završavala kao četvrta! U to vreme, to me je i ljutilo i činilo tužnom. Protiv sistema ne možete sami, pogotovo tako mladi. Ipak, iz ove perspektive (a uvek tako ispadne kasnije), učinili su mi uslugu. Vrhunski sport nije za mene, niti sam ja za njega. Da je to uspelo i da su ulagali u mene kao u muške članove kluba, danas bih bila potpuno druga osoba. A meni je lepo ovako 🙂 Od veslanja do pole dance-a je prošlo (računam 😀 ) preko deset godina. Između sam upisala i završila osnovne studije, a onda i master na DIFu, radila kao trener plivanja, trčanja, zatim otišla u Kinu da radim kao profesor fizičkog, došla na odmor, okušala se u pole dance-u, otišla na Bali, vratila se i nastavila sa pole dance-om. Pole dance sam izabrala zato što je najpribližniji gimnastici, a gimnastika za odrasle retko gde ima. Uz to, želela sam da oslobodim svoju žensku stranu, koju sam često potiskivala iza svoje snage. Valjda sam verovala da ne mogu da budem i snažna i ženstvena 🙂 Ludo, ali tako je. Uz to, pole dance je izazivao moje telo, morala sam da se snalazim i da učim o potpuno novim pokretima i da ih razumem, osetim, savladam, a nekad i ne savladam. I išao je ruku pod ruku sa fleksibilnošću i mobilnošću kojom sam se bavila, a i dan danas se bavim. Kako si se našla na Baliju i tamo bila trener? Kakvo ti je to iskustvo bilo i šta je donelo? Na Bali sam otišla da budem bliže Kini, kada se smiri situacija sa koronom. Ostrvo se zatvorilo i tamo sam ostala 4 i po meseca. Plaže su bile zatvorene, nije to baš bilo potpuno doživljavanje Balija, sa sve turistima, ali je svakako lepo biti “zatočen” na takvom mestu, a ne na užarenom asfaltu. Ipak, u tom trenutku su iz Kine rešili da sve profesore koji ne mogu fizički da budu tu, a nastava uživo je počela, da plaćaju onoliko koliko je propisan minimalac u toj oblasti. To je bilo dovoljno da se preživi na Baliju, ali sam ja htela veću sigurnost i tada sam se upustila u vode držanja online treninga. Počelo je tako što sam ponudila nekim devojkama besplatne treninge u terminima kada odgovaraju i njima i meni, da vidim kako bi išlo i da li se u tome pronalazim. Uporedo s tim, gostima u gostionici, gde smo bili smešteni tadašnji dečko i ja, ponudila sam da besplatne treninge jer smo svi bili vrlo bliski. Time se i dan danas bavim, i jedna od svrha odlaska na Bali i ostanka tamo (pod tim okolnostima) je sigurno bila i ta da pronađem sebe u profesionalnom smislu. Već dve godine razvijam tu priču i koliko znam, jedina sam u Srbiji da se na taj način bavi rastezanjem. Šta misliš da je “rešenje” da se žene aktiviraju i bave sportom? Ne mogu baš da dam “rešenje”, ali smatram da ljudi treba da istražuju, da se pronađu u nečemu. Sigurna sam da za svaku osobu postoji sport, ili fizička aktivnost koja najviše odgovara njenoj ličnosti. To se ne može spoznati ako se ne upuste u traganje sebe i ako ne dozvole sebi da se izraze. Nekome će prijati teretana, nekome plivanje, trčanje, biciklizam, ples, joga, hodanje. Smatram da je mnogima nametnuto da nešto moraju i da pre svega počinju bavljenje fizičkom aktivnosti zbog izgleda. Što i nije pogrešno, ali fizička aktivnosti ima mnogo više doprinosa (društveni, duhovni, emotivni aspekti budu zadovoljeni, a onda kao šlag na tortu dolazi zadovoljstvo sobom). Tako da, ako moram da upotrebim REŠENjE kao reč, rekla bih da je to eksperimentisanje i dozvoljavanje sebi sebe. 🙂 Šta bi žene trebalo da znaju pre nego što počnu da se bave sportom generalno i koji su tvoji saveti odakle da počnu? Potrebno je vreme. Za prave stvari, za zdravlje, za lepotu, za ispunjenost, treba vremena i pomalo odricanja. Odricanja od starih navika, okruženja u kom ne pripadamo, i potpuno oslobođenje kad pripadamo sebi, a onda i takve ljude privučemo. Tako će biti i sa sportom. Treba imati realna očekivanja od sebe, ne odustajati kada je teško, dozvoliti sebi da se trening preskoči, ali se vratiti na put. Najvažnije je imati cilji podeliti ga na manje ciljeve. Svako ostvarenje donosi osećaj koji je zarazan. Počnite od sebe! Pronađi se, pa se ponovo izgubi, pa se opet pronađi. Put je prelep, a kroz kretanje (sport, kako ti kažeš), još lepši. Šta je za tebe progres? Za mene je progres to što ne odustajem. Ponekad mi se čini da sam dostigla svoj maksimum (šta god da je u pitanju), onda mi bude teško psihički, pa i fizički, i čini mi se da dalje ne mogu da dobacim. Kroz sve kraći vremenski period se probudim iz tog lošijeg trenutka, koji se desi kad god mi treba odmor i promena, a možda i ne uviđam, i onda krenem bolje, kreativnije, poletnije, sa mnogo ideja i inspiracije. I to mi je ogroman podstrek i zbog toga sam ponosna na sebe. Ako govorimo o fizičkom progresu, to vidim kroz lakoću izvođenja nekih vežbi, razliku od pre par godina i sada kada su neki položaji u pitanju. Na tvom Instagramu mogu da se vide razni položaji u koje ulaziš i svašta inovativno radiš, da li možeš da podeliš sa nama kako dolaziš do inspiracije, i šta druge žene ne bi trebalo da pokušavaju same kod kuće? Mnogo vremena provodim na telefonu, i trudim se da pratim ljude koji me inspirišu na raznim poljima. Volim da isprobam mnogo toga što mi deluje da ću moći da izvedem, možda odmah, a možda i kroz malo više uloženog truda. Ipak, kretanje mi je u krvi. Ne osećam se dobro kada se ne krećem. Moj trening (za sebe), nije ni toliko konstruisan kao trening, koliko dajem telu ono što mi tada traži. Nekad mislim da mi je potreban odmor, a zapravo bivam sve namrštenija. Onda se pokrenem, nekad i spontano, i na licu mi bude osmeh. Možda sam i sama sebi inspiracija ponekad. Ipak, smatram da su mi velika inspiracija ljudi koje pratim, kojima sam okružena, a najveća ljudi koje treniram, jer sam oduvek trenirala ljude koji su mnogo bolje disciplinovani od mene. I za kraj, šta želiš, hoćeš i možeš? Želim da sebe prihvatim kakva jesam, kao i da se stalno unapređujem u pravcima u kojim želim. Da širim svoje znanje i dalje ga prenosim. Hoću da sam inspiracija za dobro, zdravo i nesebično, ljubavno. I sve to mogu, jer to dolazi iz dubine duše, tako da sam to ja 🙂 A ako bih morala da kažem u jednoj kraćoj rečenici već sam napomenula. Želim, hoću i mogu da se krećem kao voda. […]